Salingerov "lovač u raži".
Zašto pisci koriste prvu osobu gledišta
Postoji niz dobrih razloga za korišćenje gledišta prvog lica u fikciji. Koriste se pravilno, to može biti izuzetno efikasan alat za pričanje priča:
- Vi pišete fikciju koja je, barem do neke mere, autobiografska. Želite da budete sigurni da čitalac vidi svet koji ste stvorili tačno onako kako ste ga iskusili. Primer ovakvog pristupa je "The Bell Jar" Sylvia Plath-a, u kojoj je glavni lik tanka zamišljena verzija pesnika.
- Želite da svet koji ste napravili gledate sa jedinstvene tačke gledišta autsajdera. I "The Catcher in the Rye" i Harper Lee's classic, "To Kill a Mockingbird", govore iz perspektive mladića čije su opservacije odraslog sveta i naivne i iscrpljujuće. Nijedan pripovedač treće osobe ili odraslih pripovedača ne bi mogle donijeti iste osobine ovim pričama.
- Želite da čitalac doživi samo pažljivo uređeni skup elementa priče i da ih doživi samo sa određene tačke gledišta. Ova tehnika je efikasna u literaturi i žanrovskoj fantastici. Često ga koriste romantični i misteriozni pisci kako bi pružili čitaocu osećaj da učestvuju u drami i neizvjesnosti do kojih doživljavaju glavni likovi.
- Želite da zavedete čitaoce, a zatim - u nekim slučajevima, barem - iznenadite ih dramskim otkrićem. Iako je moguće zameriti čitaoce glasom treće osobe, mnogo je efikasnije to učiniti putem nepouzdanog naratora. Holden Caulfield u "The Catcher in the Rye" je klasičan primer nepouzdanog naratora. Još jedna izuzetno efikasna upotreba nepouzdanog pripovjedača je u poznati misteriji Agate Christie, "Ubistvo Rodžera Ackroeda".
Višestruke tačke gledišta
Neki romani će miješati tačke gledišta. Ovo je češće u dužim romanima ili složenijim romanima koji uključuju više priča koje se dešavaju istovremeno. Autor može odlučiti da svaka priča ima različite potrebe u smislu naracije. "Ulysses" od strane James Joyce je čuveni primer ovoga. Većina romana je napisana koristeći stavove treće osobe, ali nekoliko epizoda koriste naratorstvo prvog čoveka.
Za i protiv
Točka prvog lica omogućava čitaocima da se osećaju blizu tačke gledišta određenog karaktera; omogućava čitaču, tako da govori. Takođe pruža piscima sa alatom za izradu perspektive čitaoca na fiktivnom svetu. Korišćenje prvog lica takođe može biti lakše za početak pisaca, pošto su svi naviknuti da pričaju iz sopstvene perspektive.
Međutim, gledišta prvog lica ograničavaju čitače na tu perspektivu. Oni mogu samo da znaju šta pripovedač zna, i to može učiniti priču priču otežano, u zavisnosti od plota i drugih likova.